slika

Neka vas ne zbunjuje naslov priče i nemojte misliti da se radi o tiskarskoj pogrešci.Brod se uistinu zvao „Arun“ i u više navrata, u šest i pol mjeseci koje sam proveo na njemu, desilo se da posjetitelji ne bi vjerovali da brod i ja zovemo se gotovo isto.Sve dok im ne bih predočio Popis Posade (eng. Crew List), jedan od najvažnijih brodskih dokumenata koji se ažurira pri svakoj promjeni ijednog člana posade i služi u lukama kao potvrda da su baš navedeni članovi posade na dotičnom brodu.Svaka izdana kopija, van broda, mora biti ovjerena potpisom Zapovjednika i brodskim pečatom, barem u fotokopiji, iako u pojedinim državama nerijetko zahtjevaju potpis i pečat u originalu.

Do prije nekoliko godina, za svaki brod, znao sam datume ukrcaja i iskrcaja bez imalo razmišljanja.U zadnje vrijeme sjećam se uglavnom godina, pokojeg mjeseca, ali dana vrlo teško.Stoga se sve više služim Matrikulom (Pomorskom knjižicom) u kojoj je zapisana sva povijest mojih brodova, kojih je do sad kroz moj i život moje obitelji prošao pozamašan broj.Ako vas baš zanima, „Arun“ je bio moj osmi brod po redu, a sad dok pišem ove redove, nalazim se na brodu „Sloman Hera“ među otocima Indonezije, na putu za luku Palembang.I radi vaše, ili možda ipak moje, evidencije „Sloman Hera“ je moj tridesetprvi brod po redu.Uz napomenu da sam na jednom od brodova bio dva puta, na drugom čak pet puta za redom, što znači da je odlazaka, ukrcaja i povrataka bilo više nego brodova samih.Da ipak napomenem još i ovo pa prestajem s brojevima.Kao što je „Arun“ bio moj osmi brod po redu, tako je „Sloman Hera“ moj osmi brod po redu ženskog imena.

Nakon dugo očekivanog unaprijeđenja u 2. Časnika, koje dočekao sam na prošlom brodu „Panam Perla“, stigao sam kući s realnim planovima kako ću sad morati napraviti nekoliko brodova kao „Sekondo“ da bih mogao dalje napredovati.Poziv iz Zagreba, gdje je bila poslovnica tadašnje agencije što me ukrcavala, koji je uvelike utjecao na moju daljnju karijeru i sam život, primio sam krajem šestog mjeseca sudbonosne 1995. godine.Zvala me tadašnja zaposlenica, rodom iz Šibenika, koja je imala mogućnost pomorcu prilično olakšati ili otežati život.Da li je po prirodi bila suzdržana, ili je tako samo održavala distancu od pomoraca, mahom muškaraca, koji su defilirali kroz agenciju, ne znam.Ono čega se sjećam, znala se obraćati (pogotovo mlađim) pomorcima prilično otresito.Utoliko na većem oprezu sam bio kad me nazvala i zacvrkutala kako ima ponudu za mene, kako zna da nemam iskustva, ali da je ona uvjerena kako to meni neće predstavljati nikakav problem.Sav sam se nakostriješio od tolike patvorene ljubaznosti, gotovo prisnosti, razmišljajući da li smo se nas dvoje vidjeli ikad poslije mog prvog posjeta agenciji.Toliko o njezinoj uvjerenosti u moje (super) moći.Dešavalo se slijedeće, 1. Časnik Palube (Čif) je već ludio u Africi, kuda se brod kretao, ne dobivajući smjenu. Istovremeno, agencija je teško pronalazila Čifa s iskustvom koji će usred ljeta ići na brod, još u zapadnu Afriku.Tko zna koliko njih je prije mene nazvala koji odbili su ukrcaj dok nije preostalo ništa nego riskirati s mladim i neiskusnim, sa mnom.Svjestan da ponuda (kao i svaka druga) ima dvije strane, prije nego sam uspio bolje promisliti, prihvatio sam.Jedino što sam ju pitao bilo je gdje je brod i tko su Zapovjednik i posada, na što sam dobio odgovor da je brod po Africi, Zapovjednik je iz Dubrovnika, a posada su lokalni.Sjećam se, razgovarao sam kasnije i sa suprugom i s roditeljima, od kojih mi nitko nije mogao reći da li sam dobro postupio.Ipak, očeve riječi su me pratile i pratiti će me kroz život:“Prihvatio si, pokušaj.Ako ne uspiješ, vratiti ćeš se doma, i gotovo.“ Pokušao sam, uspio sam i vratio se kući nakon šest i pol mjeseci.

Lako je sad o svemu tome pisati nakon toliko vremena što je prošlo.Danas, stariji, iskusniji, svakako mudriji, ne znam da li bih postupio na isti način.U svakom slučaju, predstojalo mi je nekoliko vrlo uzbudljivih dana uz neprestano razmišljanje da li sam dobro učinio prihvativši ponudu, povremena kolebanja i dvoumljenja o odustajanju. Donekle lakše mi je bilo kad sam krenuo na put Rijeka-Zagreb-Pariz-Lome utoliko što više nije bilo povratka, barem dok ne dođem na brod i ne suočim se sa samim sobom. Ipak, put kao da je prošao u nekakvoj izmaglici i gotovo da se ničega ne sjećam, osim slijetanja u Ougadougou, grad usred afričkog kontinenta, gdje bila je smjena putnika.Ne sjećam se ni dolaska u Lome, osim da je bila večer i da su me smjestili u, nazovi, hotel na pješčanoj plaži, koji ipak imao je kupaonicu i postelju.Nisam si dozvoljavao luksuz razmišljanja o čistoći istoga, znajući da je samo za jednu noć i da sutra ujutro će me prebaciti na brod, koji je uz još nekoliko, uglavnom, većih brodova bio usidren ispred luke Lome.

Slijedećeg jutra su me prvo odvezli do malog pristaništa gdje je na navozu stajao pozamašan gliser koji je, kako su mi objasnili, na popravku pa će me na brod prebaciti kanuom s vanbrodskim motorom.I stvarno, veliki kanu od svojih 10 metara, u svoj svojoj eleganciji, čekao je samo na mene.Imao je i vanbrodski motor, baš kako su rekli.Ono što mi nisu rekli je da kanu ima i nekoliko rupa, tako da je jedan od „članova posade“ bio zadužen za „šekanje“ vode s dna kanua.Nisam se dao (dodatno) prestrašiti, uvjeravajući sam sebe da je brod blizu i vožnja neće potrajati više od petnaestak minuta.Ako se „mali od palube“ baš i umori od šekanja, ja ću mu rado pomoći.Kako smo se približavali brodu, tako mi je postajalo jasnije zašto nisu mogli pronaći smjenu Čifu, točno da nije bilo srce ljeta.Dijelovi brodske oplate koji nisu bili natučeni ili ruzinavi, bili su obojeni tamno plavom bojom, kao i paluba, što je bilo krajnje neobično.Plovio sam na brodovima s palubama obojenim u razne nijanse crvenog i narančastog, te zeleno, i sivo, ali nikad do tad plavo.Tako da, “Arun“ ne samo što mi je bio prvi brod kao Čifu, bio je on do sad moj jedini brod plave palube, najmanji (nosivosti 2000 tona) i najstariji (godina 27).

Svakako, kad smo tim plutajućim sitom pristali uz bok broda, dočekao me zastrašujući prizor.Pogledao sam prema gore, vertikalno uz ljestvu kojom bih se trebao popesti, i ugledao četiri nenasmijana lica čokoladne boje.Pošto sam stajao u sjeni, svjetlost iznad njih, činila ih je još tamnijima.Vjerujte, imao sam nenavršenih 30 godina kad, prva pomisao mi je bila kako ja ipak nisam spreman za ovo.Čim sam se uspeo na palubu, na svim tim nenasmijanim licima, poput pukotina na sjajno izglancanoj površini, otvorili su se (barem naizgled) iskreni osmijesi prepuni lijepih bijelih zubi, uz glasne povike dobrodošlice.Radilo se o mojoj posadi, Vođa Palube Samuel, Kormilar Emmanuel (IMA), drugi Kormilar Christian (CHRIS) i konobar Joseph (JOE), vjerovatno među nekoliko najpoštenijih, najljubaznijih i najskromnijih ljudi s kojima sam plovio kroz sve ove godine.Kompletnu posadu sačinjavali smo nas dvanaestorica, četvorica Hrvata i osmorica Ganaca.

Nedaleko, jedva čekajući da se iskrca, čekao me tip kome sam u tom trenutku zasigurno izgledao kao priviđenje.Moje oduševljenje njime nije bilo ni blizu njegovom, ali ostaviću to za koju drugu zgodu.Sama primopredaja trajala je manje od sat vremena, kad se dotični spustio u isti kanu i uputio daleko iz mog života.Nismo se nikad više sreli uživo, mada smo se nekoliko godina kasnije mimoišli brodovima negdje uz obalu Portugala izmjenivši nekoliko riječi preko radio stanice.Što ne znači da nam se putevi neće opet ukrstiti.

Šokovima ipak nije bilo kraja.Odmah nakon što smo se upoznali, Zapovjednik, Barba Andro me pitao ako sam prije bio na tankeru, na što sam s olakšanjem odgovorio da mi je ovo peti po redu tanker, ali da se prvi put ukrcavam za Čifa.“Lako zato“, rekao je moj Barba Andro, koji mi se na prvu svidio, „ja sam prvi put na tankeru.“U glavi su mi odzvanjale tatine riječi: “Prihvatio si, pokušaj.Ako ne uspiješ, vratiti ćeš se doma, i gotovo.“   

Brod je u svojim boljim danima prevozio kemikalije uzduž obala Velike Britanije i kad ga se bivši vlasnik zasitio, prodao ga je čovjeku, stanovitom Campbellu, koji je imao moćne veze u Nigeriji, što ću tek kasnije saznati.Osim što je vio nigerijsku zastavu, „Arun“ je službeno prevozio kerozin, dizel i benzin iz Okrika rafinerije do raznih tzv. offshore instalacija.Neslužbeno, te iste instalacije nije nikad ni vidio.Procedura je bila sljedeća, po ukrcaju bismo se rijekom Bonny spustili do mora gdje bi nam faxom bivali dostavljeni lažni dokumenti tereta a sam teret se iskrcavao ili na otvorenom moru na drugi brod ili u jednoj od susjednih država, Benin, Togo, Gabon.Rijeđe smo krcali, ilegalno, u nigerijskoj džungli sjevernije u jednom od pritoka rijeke Escravos.Tako smo jednom prilikom nepropisno i ilegalno, usred bijela jutra, ušli na spomenuti Escravos gdje smo nekoliko milja (1 Nm, nautička milja = 1.852 m) uzvodno trebali ukrcati privatnog Pilota koji će nas odvesti do pozicije usred džungle na kojoj ćemo ukrcati teret s manjih teglenica.Pošto nismo imali manju kartu ušća rijeke i dubine označene na karti vjerovatno su bile pogrešne, uspjeli smo se nasukati, srećom na pijesak.Svi naši pokušaji da se odsučemo, pokazali su se bezuspješni, i nakon kontakta s vlasnikom u Engeskoj, odlučeno je da se pošalje remorker koji je trebao stići do nas tek za dva dana.U dva dana, nasukanom brodu bez vlastitog pogona, bespomoćnom i u nemilosti lokalnih bandita, moglo se svašta desiti.U cijeloj zbrci sreća je bila što brod nije pretrpio nikakva oštećenja i što smo se nasukali prilično ravno pa nismo bili neprirodno nagnuti ni na jednu stranu te je život tekao dalje uobičajenim ritmom.Preostajalo je čekati na remorker i nastaviti s brodskom svakodnevnicom.Dio te svakodnevnice predstavljao je popodnevni odmor poslije ručka.I dok sam ja, nesvjestan ičega, spavao snom pravednika, u Barbinoj kabini se odvijala (zamalo) drama.U jednom trenutku na brod se ukrcala grupa od petorice pripadnika nigerijske mornarice, koja bila je zakon za sebe, država u državi. Naravno, zahtjevali su objašnjenje što nasukani ilegalni brod radi ovdje.Zapravo, vodili su pregovore oko toga koliko će uspjeti izvući od broda, koji uvijek počinjali su mrkim pogledima i oštrim riječima, obilježavajući teritorij i pokazujući tko je jači.Nakon što je Barba uspješno slagao da su putovnice kod agenta, zahtjevali su od njega da ide s njima na ispitivanje, što je opet uspješno eskivirao objasnivši da on kao Zapovjednik ne smije napuštati brod ni pod kojim uslovima.Odlučili su da će se zadovoljiti ako sa sobom povedu Čifa, hoće reći mene, koji i dalje nesvjestan ičega, spavao sam snom pravednika. Na što je Barba Andro rekao prvu stvar koja mu je pala na pamet, koja ma koliko smiješno zvučala, meni je možda spasila život.Naime, kad su rekli da će sa sobom pobrati Čifa, Barba je rekao da je Čif Nijemac koji ne govori engleski i neće im biti ni od kakve koristi.Znam, i mi smo se kasnije smijali kao konji, čak se  sad smijem dok pišem. Uglavnom, teški pregovori završili su s određenim brojem šteka cigareta, kilograma smrznutih pilića i litara trajnog mlijeka.Zašto baš smrznuti pilići i trajno mlijeko, ostalo nam je kao nepoznanica.   

Siguran sam, složićete se, Nigerija nije mjesto gdje biste otišli na, recimo, ljetovanje ili u posjetu njezinih prirodnih ljepota, a siguran sam da ih ima, kao i svaka druga zemlja na svijetu.Nigerija je bila i ostala iznimno opasno mjesto za život, pogotovo za strance.Nedaleko rafinerije gdje smo krcali teret, smjestilo se većinski katoličko, u muslimanskoj zemlji, selo od nitko ne zna koliko stanovnika sa svojim „kraljem“.U rijetkim prilikama kad bismo se uputili do sela po kakvu nabavu, uvijek u pratnji nekog od naših Ganaca ili nekog od lokalnih u koje smo imali kakvo takvo povjerenje, uvijek smo bili predmet čudenja, naročito među djecom, koja su za nama vikala „OIBO“ ili „OMINGO“ što na njihovom jeziku znači „BIJELI“.Tako smo se jednom vraćali prema gliseru prašnjavom cestom uz koju je stajala djevojčica od možda dvije godine, dok je njezina majka obavljala malu nuždu nekoliko metara udaljena od nje, jednostavno zadigavši suknju i olakšavajući se.Malecka je vidjevši me podigla ručice visoko u zrak kako bih ju uzeo k sebi, što sam i učinio.Ma koliko prljava i ne osobito mirišljava, djevojčica je bila zasigurno jedno od najljepše djece što sam ih u životu vidio sa svim onim majušnim crnim kovrdžicama i velikim okruglim smeđim očima.Podigavši ju, zagrlila me čvrsto oko vrata, kao da se bojala da ću ju ispustiti, ni ne pogledavši u majku koja se brže bolje pospremala i vikala za nama.Ni ja, naizgled, nisam obraćao pažnju na majku udaljavajući se od nje s djevojčicom na rukama, razmišljajući sam kako lijepo bilo bi imati tako jednu malu ljepoticu kod kuće, još kad ne bi nikad izrasla.Nakon petnaestak metara njezina majka nas je sustigla i smijući se skupa s nama, preuzela malecku od mene.Jedino se djevojčica nije smijala i zbunjeno me gledala tim velikim, sad izgledale su tako tužno, tamnim očima, kao da me pita:“Zar me stvarno nećeš povesti, zar stvarno moram ostati s njom?“Život nije vrijedio ništa, siromaštvo, glad, bijeda, prostitucija, krminal, ne postojanje ljudskih prava, svakodnevnica je (bila) u Nigeriji.

Uza sve što se dešavalo oko nas, mi kao posada nastojali smo iz svega izvući najbolje, uživajući barem u malim stvarima.Pošto smo od tereta ipak uspijevali ukrasti malo, što smo prodavali ribarima ili mijenjali za frišku ribu.Tako da je Barba naredio kuharu da svaki dan barem jedan obrok (ručak ili večera) mora biti iz mora.Apsolutno najbolji brudet koji sam jeo u životu pripremao je naš Kogo Emmanuel iz Gane.Neću pretjerati ako vam kažem da smo se prejedali kvalitetnom ribom, pa smo znali prigovarati što je kuhar danas listove pržio na ulju a nije ih bacio na žar.Ipak, kulminiralo je kad je 1. Strojar rekao da mu je više dosta lista skoro svaki dan i da bi on za promjenu htio se najesti girica, na što smo ga u šali izvrijeđali, svi skupa urlajući od smijeha.Ne, nismo bili pijani, samo zadovoljni uživajući u trenutku, što ljudi sve rijeđe čine.Da ne mislite da smo se hranili samo listovima, jeli smo lijepe velike mekane i sočne atlantske lignje, lampuge i svakojaku drugu ribu.

Ipak, jedna riba zaslužuje da se posebno spomene i oda joj se počast, pošto nas je hranila, s pauzama, nekoliko mjeseci.Plutali smo jednog mirnog, vrućeg jutra, gotovo bez vjetra, negdje na ekvatorijalnim tišinama istočnog Atlantika, miljama udaljeni od Nigerijske obale i radili uglavnom ništa.Posada je, više iz dosade, hvatala ribe dok smo mi dokono sjedili u barbinoj kabini čekajući ručak, kad je nastala gungula na palubi.Netko od posade uspio je uhvatiti morskog psa i uz pomoć ostalih izvukli su ga na palubu.Svi ste, pretpostavljam, vidjeli (barem na TV) kako se riba koprca kad se izvuče iz vode.Dobro, sad vizualizirajte komad beštije od cca. tri metra dužine kakve piruete izvodi, dok mi sa sigurne udaljenosti promatramo praiskonsku borbu za život.Agonija je trajala neko vrijeme, dok nije potpuno klonuo i plitko disao kroz škrge koje su se sve slabije otvarale i zatvarale, kad mu je muke skratio kormilar s nekoliko brzih udaraca drvenim maljem među oči. Jadni ajkula, reći ćete…

Dani, iako jednolični, prolazili su brzo i ugodno, kao što uvijek prolaze kad je ekipa na brodu dobra.Jer, svaki pravi pomorac reći će vam da ne ovisi o samom brodu već o ljudima, kakva će atmosfera biti na tom brodu.Tako imate sasvim novih brodova s ekipom koja nije složna ili nešto već nedostaje.S druge strane imate brodove poput „Aruna“ koji bio je zagazio u dvadesetosmu godinu života, naspram mojih, na njemu napunjenih trideset, sa sjajnom ekipom koja vam ostaje u lijepom sjećanju zauvijek.Iako sam, u dogovoru sa suprugom, planirao ostati na brodu koliko budemo oboje u stanju izdržati, nakon šest i pol mjeseci, Barba Andra i mene zamijenili su Poljacima kao jeftinijima.Skupa smo letjeli od Lomea do Pariza gdje smo se odvojili, ja na let za Zagreb, on za Dubrovnik i više se nikad nismo sreli.Što ne znači da nećemo, jer čudni i ponekad teško objašnjivi putevi su pomorački…

 

Pelingtun, Indonezija, 19. VIII. 2012.



Prijavite se kako biste ocenili rad



5.00/5
Ocenilo: 1

Novi radovi

Kontakt

Email: info@algerno.com

logo