slika

Bili su to malome najupečatljiviji trenuci njegovog djetinjstva, kojih se sjećao. Odlasci k noni i noniću u Bakar predstavljali su posebna uživanja, iako je to značilo dosadnu vožnju autobusima i, činilo mu se, milijun stepenica koje je trebalo prijeći uzbrdo da bi se došlo do Plačice.Otac o kupnji auta nije želio uopće razgovarati.Ma koliko mama pokušavala, objašnjavala, željela polagati vozački i voziti auto, nije bilo pomoći. Kao i u većini stvari, bio je konačan i teško bi ga se dalo razuvjeriti u suprotno, bez ikakve razlike o čemu se radilo.Dakle, prvo je trebalo s „jedinicom“ se spustiti do Fijumere i prijeći onih par sto metara do Beogradskog trga gdje je stajao autobus za Bakar i ostale prigradske gradove i naselja od kojih mnogi su danas dio Rijeke i povezani su gradskim autobusima.Dobro, to je nekako i podnosio, tu kratku vožnju od desetak minuta i kratku šetnju.Onda bi prvo čekali autobus za Bakar jer su redovito dolazili ranije, što nikako nije razumijevao i išlo mu je na živce.Ne znajući da takvo ponašanje roditelja snažno je utjecalo na njega i da je vremenom, odrastajući i sam počeo isto tako ranije dolaziti na autobuse, dogovore i spojeve.Slijedila bi beskrajno duga i dosadna vožnja od pola sata, koja mu se činila da traje satima, do Bakra.I kulminacija je svakako bio uspon po jednim od mnogih bakarskih škala do Gornjeg Grada.Ljudi dragi, sav nesretan razmišljao bi, šta sve jadan mora istrpjeti samo kako bi došao do svojih none i nonića.Odlazak kući navečer bilo je već pravo uzbuđenje.Vozili bi se u Rijeku autom.Ako nije bio kući, nego na brodu, tetin muž, uskakao bi bratić i prevezao bi ih.Zapravo, komično je to bilo jer par minuta nakon što bi krenuli, sa osmijehom zalijepljenim na licu, zagledan u narančaste lampice komandne ploče, zaspao bi u autu uz to što bio bi već mrak, nije zapravo uspijevao uživati u vožnji.

S jedne strane, tu je bila nona koju je obožavao, koja je uvijek bila nježna prema njemu, šutljivom, sramežljivom dječaku.Njezina slika, tad već, starice s tankom sijedom kosom, začešljanom unatrag, uhvaćenom u rijetki rep ili punđu često mu se u mislima vraća. Rijeđe je nosila maramu oko glave.S kolikom ljubavlju bi ga gledala, pogledom očiju koje su uvijek izgledale tužno.Nerijetko, i danas kad razmišlja o svojoj nonici, pita se, da li su njezine oči stvarno bile tužne, jesu li stvarno u sebi nosile ogromnu tugu, kako se njemu u njegovoj dječjoj mašti činilo.Znao je, iako tad još ne potpuno razumijevao ozbiljnost toga, da jako velik dio života provela je sama s djecom, sama od bezbrojnih ispraćaja do sačekivanja i beskrajne neizvjesnosti.Nono kad bi otišao na brod, nije se znalo da li će se, kamoli kad će se vratiti.Tako se navigalo nekad.Očito su te duge godine razdvojenosti ostavile duboke tragove na njoj, otkud, mislio je, tolika tuga u njezinim beskrajno nježnim očima.Jer, njegova nona je imala najnježniji pogled i bila je najbolja na svijetu.Kako i ne bi kad mu je sve dopuštala i sve bi bila za njega učinila. Istina, i on je bio dobro i ne zahtjevno dijete.Zadovoljavao se malim stvarima.I život je bio drugačiji nego danas.Sve je bilo nekako mirnije, usporeno.Nitko se, naizgled, nikamo nije žurio.Ljudi su djelovali sretniji i zadovoljniji.Manje su trebali i na manje su bili naviknuti.Kao što se sjeća gotovo nepodnošljive boli i tuge kad su mu rekli da je više nema, da ga je zauvijek napustila.No, kao ni tada dok je bio sasvim mali dječak, ni sad ne vjeruje da ljudi koje smo voljeli stvarno odlaze.Ostaju oni tu negdje oko nas i prate nas na našem putu.

         Redovito, prva stvar koju bi učinio kad bi došao, nakon što bi pozdravio i poljubio nonu i nonića, bilo je da se napije vode iz limene kante, iznutra bijele, izvana plave boje, na čijem rubu s vanjske strane, za uho obješen je visio „paljak“ iz kojeg se pila voda, što stajala je na svom posebnom stolcu u kuhinji.Nimalo higijenski, slažem se, ali ta voda je imala poseban okus, kao da je bila začarana.

         Upravo njegova nona ga je naučila igrati karte.Na početku je to bila jednostavna igra „'ko će veći broj“ u kojoj bi se karte izmiješale i stavile na sredinu između dvoje ili više igrača.Svatko bi vukao jednu kartu i veća karta je dobivala, naravno.Pobjednik bi bio onaj s više sakupljenih karata.Vjerovatno je to bio detaljan uvod u puno kompliciraniju igru „briškula“, gdje je već trebalo malo znanja i mudrosti, pratiti karte koje su „izašle“ kako bi se suparnika pobijedilo.Sigurno, ne malo puta mu je nona pustila da pobijedi, iako ne preočito kako ga ne bi povrijedila.Uostalom, kakvog smisla bi imalo stalno mu popuštati?Kakvu poruku bi mu time odaslala?Samo da je sve moguće bez ikakvog truda. Bila je ona mudrija od toga da bi dozvolila da njezin najdraži unuk odrasta s krivim pogledima na svijet oko sebe.Sjećao se, kao da nedavno je bilo, karte su uvijek igrali u kuhinji, jednoj od dvije prostorije koje su se grijale, koja je ujedno služila i kao dnevni boravak.Nije bilo ni drva ni novaca na bacanje.Šta ćeš grijat' kupaonicu kad u njoj ne boraviš, objašnjavali su mu bezuspješno stariji, kad njemu nije baš jasna bila ta logika. Pogotovo kad bi morao ići odbaviti nešto, pa je često trpio dok više ne bi mogao izdržati. Ljeti je, podrazumijeva se, sve bilo jednostavnije.Neovisno, bilo ljeto ili zima, ritual je bio isti.Posjeli bi se na kauč preko kojeg je uvijek prebačena bila „koltra“ ispletena od crne i ruzinavo crvenkasto smeđe vune.Da li je nona ikad taj prekrivač prala, o tome on nikad nije razmišljao, tako nešto mu na pamet nije padalo.Tko je uostalom imao vremena baviti se takvim nevažnim detaljima.Svakako, kad god je dolazio k njima, preko kauča je bio prebačen baš taj prekrivač.Zamišlja sebe samog kakav šok bi doživio da je kojim čudom kauč bio prekriven nečim drugim.Taj prekrivač bio je poput simbola i na jedan način predstavljao je svu toplinu i nježnost koju je tamo osjećao.Unatoč tome, ma koliko nevjerovatno zvučalo, ima jedna anegdota kad mu taj prekrivač nije bio osobito drag i zbog kojeg ća ga pamtiti cijelog života.Jednom, dok igrali su briškulu, u meku vunicu prekrivača se saplela pčela.Dok ju je on pokušavao osloboditi, pčela u očitoj panici, bocnula ga je u prst.Bilo bi teško reći da li je više plakao zbog ranjenog prsta ili jadne pčelice koja se više nije koprcala, pokušavajući se izvući, ili možda samo želeći da ga nona zagrli i malo utješi u silnoj tuzi.Najvjerovatnije sve skupa izmiješano.I gotovo je siguran, kad se uspio smiriti od jecaja, da morao je popiti malo posebne vode iz kante s paljkom.

         Nono je bio sasvim druga priča, ozbiljan muškarac, markantne pojave koji se rijetko smijao ili pokazivao ikakve osjećaje.Sijeda griva bila mu je i dalje gusta i valovita, a čupave obrve na čvrstom licu upotpunjavale su dojam o čovjeku s kojim nema šale.Sve je to, naravno, bila svojevrsna maska.Znajući da ga je kao dečkića, tek nekoliko godina starijeg od njega, s 12 godina majka ukrcala na brod, malo je taj čovjek nježnosti i ljubavi u životu okusio.Cijeli život proveden po brodovima, nije imao od koga ni naučiti kako se pokazuju osjećaji.Ipak, imali su njih dvojica muških svoje rituale kojima nitko nije imao pristupa.S nestrpljenjem bi čekao da ga nonić pozove svojim ozbiljnim glasom u spavaću sobu, koja je u njegovoj mašti predstavljala nešto poput svetišta.U tu sobu se nije smjelo inače ulaziti.“To je spavaća kamara“, govorila bi nona, „i va njoj, za maloga ni niš zanimljivoga za videt.“Jedini ustupak od pravila bio je kad bi ga nono odveo tamo kako bi njih dvojica popričali.To je bilo samo njihovo vrijeme.Razmišljajući danas o noniću, bolje razumijevajući ga, pretpostavlja da se sramio pred nonom i ostalima pokazati koliko je zapravo osjećao za maloga, ni malo ne sumnjajući da je svima bilo jasno o čemu se ovdje radi.

         O čemu god da se radilo, to su bili za njega trenuci opuštenosti.“Mali“, pozvao bi ga nono, „hodi, gremo va kamaru da ti neš povedan“.Nikad ga nije zvao imenom, vjerovatno isto srameći se, i nikako drugačije nego, mali.Posjeo bi mu se na stara kvrgava koljena, i prepustio umirujućem glasu punom sjete za nekim prošlim vremenima, i mašti.Da li je nono o svemu pričao na takav način, ne želeći ga prestrašiti, ili je dječja mašta činila svoje, manje je važno.Jedino što bilo je važno, bio je taj osjećaj povezanosti među njima dvojicom i sigurnosti koju je osjećao u nonićevoj blizini.Pričao bi njemu njegov nonić, o strahovitoj tuzi i boli kad je trebalo opet, još jednom otići i ostaviti sve za sobom.Pa šta, razmišljao je mali, odlaziš u još jednu avanturu prepunu uzbuđenja, novih krajeva, lijepih žena, čudnovatih ljudi što izgledali su tako drugačije od njih samih.Onda se vratiš kući da meni i svima ostalima stigneš ispričati doživljaje, i ideš dalje.Naravno, nikad se ne bi usudio prekinuti priču, ili mu postaviti kakvo pitanje, za koje bojao se, nono ne bi shvatio na pravi način.Uistinu, malo ga se i bojao i sramio, jer bio je tako ozbiljan, tajanstven i očito jako pametan.Otkud bi inače znao sve to skupa!? Čuvao je on svoje misli za sebe, i naivno vjerovao kako će dobiti odgovore na sva svoja pitanja kad odraste, kad bude baš takav.Jer, tko ne bi želio biti tako poseban, kao njegov nono.Pričao bi malome i o naizmjernoj sreći povratka kući, jer ako to nisi okusio, ni ne možeš znati kakva silina emocija te obuzima kad se vratiš domu svom, kao da nis život okusio.Kako god, sve te priče njemu su bile lijepe, pa i one koje to nisu bile.Zanio bi se nono ponekad i pričao bi o strašnim fortunalima, kakve, sigurno, nitko nikada nije doživio.Malo je ljudi, mislio je, doživjelo tako strašno nevrijeme kao njegov nono sa svojim malim brodom nasred ničega.

Od svih tih priča, jedan detalj mu se urezao u pamćenje i prati ga dan danas. Prolazili su brodom kroz Biskajski zaljev, gdje veliki gadni Atlantik, već stoljećima, ruši obale Španjolske i Francuske.Biskaj, ime koje se oduvijek među pomorcima izgovaralo i uvijek će se izgovarati tako, s poštovanjem.Jedno od onih dijelova svijeta gdje je vrijeme češće jako ružno nego lijepo.Kako se kaže, dok se nisi u Biskaju izvaljao, nisi ništa probao.Ne mali broj brodova i ribarica je skončao svoj put upravo u „velikom“ Biskaju. “Kako god“, išla je priča dalje, dok je širom otvorenih očiju i ustiju upijao svaku izgovorenu riječ, „dan je u valjanju banda-banda nekako prošao.Osim kuhinje, ofičala na mostu i dežurnog makiniste gotovo da se i nije radilo.Nešto se kao pralo i mazalo po nadgrađu iznutra.Ali, čekala nas je duga i škura noć.'naš mali, po danu je sve lakše jer vidiš more i valove što se kotrljaju prema brodu, kao da je mala nejaka barka, pregaze ga neoštećeni, ni ne primjetivši ga i nastave svoj put dalje.Noću ti sve drugačije izgleda, oko tebe samo su sjene i plač broda.A, ča misliš, da je brodu lako, da on niš' ne osjeća? Ima brod svoju dušu!“.Ili tako barem istinski pomorci vjeruju.Noćni zvukovi na brodu se jače čuju, imaju drugačiji prizvuk.Još ako dozvoliš mašti da te ponese…“Takove jedne noći, dok brod je cvilio i plakao u boli i strahu, i mi svi smo bili prestrašeni kao nikad u životu, nekoliko starijih su se skupili u kabini kod Meštroma, zapalili svijeće i molili.“ Komu ili čemu su se molili, možemo samo nagađati.Svakako, kao i svako jutro, i to je donijelo olakšanje i novu nadu.Vrijeme je možda bilo i gore nego te noći, što nekako prošla je.To nije bilo više bitno.Bitno je bilo da je plač broda utihnuo.

Priče o brodovima i životu nonićevom, najviše su utjecale na njegov odabir zanimanja i već tada, „čvrsto je odlučio“ da će i on, baš kao i njegovi nono i tata, biti pomorac.I potiho, u sebi, nada se da će i on jednoga dana na svoja koljena posjesti unuka i reći mu: “Mali, hodi, gremo va kamaru da ti neš povedan“.

 

Jiangzhou brodogradilište pored Matou Town, Kina, 16. IV. 2012.

 



Prijavite se kako biste ocenili rad



5.00/5
Ocenilo: 1

Novi radovi

Kontakt

Email: info@algerno.com

logo