slika

Držao si moje srce među svojim dlanovima. Krpe od ljubavi upletene u šarenom pačvorku najfinijih nijansi. To smo nas dvoje. Sunce se razlilo u trenutku prije vječnog ponavljanja umiranja i rađanja. Umirala sam od ljepote novog života koji slutim. Opet smo se sreli, nakon dugog besciljnog tumaranja. Tama i tama. Svjetlo i svjetlo. Savršen sklad iste nespretnosti u isprepletenosti naših uzdaha, dodira ruku koje se u tišini miluju kao da je prvi puta. Pitanje života i smrti u neizgovorenom zavjetu pripadanja. Mjesečeva sam nevjesta i tvoja strast u bijelom. Požuda odjevena u krvavo crvenu svilu proleđena injem u novogodišnjoj noći. Studen steže promrzle prste i uvlači se sve do kostiju. Lica nam se dodiruju i gore od želje da postanu jedno. Negdje u daljini pucketa umirujuća vatra, a sa udaljenih zvonika zvona pozivaju na večernju molitvu. Tvoje ruke mojem su tijelu plašt, tvoja duša miriše na sreću. Hladna je noć, ptice rugalice ne mogu nam ništa. Ogoljena stabla okićena injem svjedoci su slučajnog susreta dvoje zalutalih u stvarnosti. Sanjam opet onaj isti san. San u bojama s mirisom cimeta, naranče i vanilije. Baruta i krvi. Spaljena zemlja i nas dvoje bosonogi na vreloj žeravi. Svemu uprkos ! I vremenu i ljudima ! Na rubu ponora, tvoja je ruka mač kojim me oživljavaš i dižeš iznad svega ovozemaljskog, udišem život iz tvojeg daha i rađam se ispod tvojeg rebra. Fijuču meci iznad naših glava, nijedan nam ništa ne može. Zaustavljeni su mislima. Otapaju se i padaju na tlo kao pupoljci. Ljubav je u zraku. Ti i ja. Na našoj klupi, u našem parku. Predivan san iz kojeg se budim u suzama. Novi dan neće donijeti zaborav, tek novu nadu u slučajan susret. Možda jednom, negdje ... sreća je svuda oko nas, samo ju treba prepoznati i prigrliti ...



Prijavite se kako biste ocenili rad



5.00/5
Ocenilo: 1

Novi radovi

Kontakt

Email: info@algerno.com

logo