slika

Otvaram oči. Sve je bijelo. Pitam se, koliko li sam to sinoć pio te se ne sjećam ničega. I u bolnici sam izgleda. Ili sam mrtav? Ne znam… Odjednom čujem neki glas. Prilazi, muškarac srednjih godina, nepoznat, iako mi liči na nekoga.

,,Tata, probudio si se!” – dreknu sa velikim uzbuđenjem.

Gledam ga čudno. Gdje li sam to?

,,Tata, znaš li mene, poznaješ li me?” – upitao je nekako radoznalo.

,,Ko si ti? I gdje sam koji kurac ja to?” – upitah ga i lagano spustih pogled na dolje. Staračke pjege, izborane ruke. Uspaničih se. Sanjam li ja ovo?

,,Polako tata, ja sam, David, tvoj sin. Sve ću ti objasniti, nemoj da se uzbuđujes brzo. Ne, ne! Ne pokušavaj da ustaneš! Godinama ležiš, ne možeš sad tek tako.”

Uspio sam samo da se podignem pomoću ruku. Noge ne osjećam. Gledao sam ga čudno. Šta li mi se to desilo?

,,Pričaj, sve.” – rekoh.

,,Pa ne znam odakle da počnem…”.

,,Samo kako sam ovdje dospio, i gdje je Marta?!” – rekoh to glasnije nego što sam htio…

,,Pa znaš, vas dvoje ste imali tešku saobraćajnu nesreću. Ti si pao u komu. Doktori kažu da si imao jak potres mozga, ali ako se ne sjećaš nečega od prije, danas to sa lakoćom vraćaju u normalu. Vidiš, danas se takve stvari ne deš...”

“Marta, Davide, šta je sa Martom bilo?! I gdje ti je sestra?!!”.

“Pa majka nije preživjela udes. Ti si imao sreće, može se reći. A sestra je negdje na ulici, ne znam tačno gdje je.”.

Krenu mi suza. Pa još jedna. Zadrhtah. ,,Hoću da ustanem, pomozi mi” – rekoh. Zvao je medicinsku sestru da donese kolica, ali ona ga ne posluša već zovnu doktora rekavši da mora prvo doktor da me pregleda. Dođe i on, doktor. Krenu da me gleda, i poslije par minuta reče da ne smijem da ustajem iz kreveta, već da odmaram. Skupih tad snagu u ruke, zgrabih ga za kravatu i rekoh: ,,Slušaj debeli, ne doneseš li mi kolica sad i ne pustiš li me da izađem napolje, ovog trena ću te udaviti!”. Klimao je, onako već modro crvenom glavom. Pustih ga. Sin je samo blijedo gledao i ćutao. Donesoše kolica, napokon.

,,Kupi mi cigarete.” – rekoh kad izađosmo iz bolnice.

,,Ti pušiš?! Pa znaš li da danas samo beskućnici puše? Ljudi će nas gledati veoma čudno, a i dosta je teško da se nađu cigare u okolini.”.

,,Boli me kurac šta će ljudi da misle, samo mi nađi cigare!”.

Vozio me je desetak minuta dok nije naišao na neku prodavnicu i kupio mi cigare i upaljač. Zapalih. Uvukao sam dim i lagano ga ispustio kroz nos. Još jednom, opet. Sve je drugačije, sve se promijenilo. Ne znam ni koja je godina, ni ništa.

,,Koja je godina sad?” – zapitah ga, onako sa malo stida u govoru.

,,2048.”

,,Pedeset i šest godina, jebote!” – uzviknuh. ,,Koliko sam u komi?”

,,Devetnaest godina. Doktori su ti održavali sistem i tijelo. Srećom, prikačen si bio na dobre mašine, tako da si ostao u životu.”

,,Tako mi te sreće…” – promrmljah. ,,I šta kažeš, kako to da ti je sestra na ulici? Šta je bilo sa njom? Je li dobro?”

,,Pa vidiš tata, sistem se dosta promijenio poslednjih godina. I dosta toga se poboljšalo. Tehnologija je bolja, sve je dosta naprednije nego prije. Ona nije poštovala današnji režim života, nije se uklopila. Odlučila je da će da živi na ulici. Kaže, to je čini srećnom…”

,,Kakav režim? Kako se nije uklopila? Nemoguće. Ona, ne. Šta li je to tako grozno?”

,,Duga priča, tata, neki drugi put.”

,,A šta je sa tobom? Imaš li ženu, djecu?”

,,Imam ženu, a djecu nemamo. Prevelika je to danas odgovornost”

,,Odgovornost, prevelika? E moj sine… Pa dobro, gdje ti je žena?”

,,Radi. Evo, taman za nekih desetak minuta treba da krenem po nju.”

,,Pa ‘ajde, idi, da ne zakasniš.”

Krenusmo natrag ka bolnici, valjda ka autu.

,,Ostavi ti mene ispred bolnice, ja ću te ovdje čekati da je dovezeš. Bas me zanima kako ta ljepotica izgleda.”

Zapalih cigar, a on ode iza bolnice. ,,Možda i ima nade za ovaj svijet, za njega…” – pomislih. Pušio sam polako. Iako toliko dugo bez cigara, nije mi smetalo. I evo njega, vraća se. Nisam stigao ni cigar da ispušim. Šta li je sad pošlo ka zlu?

,,Šta bi? Što se vrati tako brzo? Ključeve zaboravio?” – pitah ga radoznalo.

,,Ma ne. Poslao sam auto po ženu”

“Taksi si poslao po ženu?”

,,Ne, poslao sam moje auto. Vidiš tata, dosta se vrijeme promijenilo. Danas su auta napravljena tako da sama voze, samo im ukucas podatke gdje da idu i oni odu po tu osobu i dovezu je na određeno mjesto.”

,,E jebem ti tehnologiju i sve. Zar je do te mjere došlo da muž ne može da ode po sopstvenu ženu? Pa ko li te je učio tome, sve ti jebem?!”. Ukočen stoji, napola zinuo i već preblijedio, od mojih riječi valjda.

,,Pa, pa, paaa…znaš, danas je i zabranjeno da pričaš tako kako ti pričaš. Možeš u zatvoru da završiš, ili često vode takve u ludnicu. A ja sam učen u najboljim školama. Odgojen sam u najboljem domu. Naučen sam kako valja i moja žena me dosta cijeni.”.

Opet suza. Ustadoh iz kolica. Ne znam ni sam kako.Već mi drhte ruke i vadim drugi cigar da zapalim. On samo što se nije onesvijestio. Dolazi auto neko ispred nas. Izlazi žena, kratko crne kose i malo grubog lica. Gledala je jedno vrijeme u mene sa velikim čuđenjem, a kad vidje njega onako blijedog potrča vičući: ,,Davide, jesi li dobro, Davide?”.

,,Biće on dobro, ne brini” – rekoh onako kratko i oštro. ,,Slušaj, sad ćemo ući u ovo tvoje bijelo govno koje samo vozi i naći ćemo tvoju sestru. Ne zanima me kako ćeš to uspijeti, ali ako ovo čudo može da nađe tvoju ženu, moći će da nađe i tvoju sestru!”

Nije ništa progovarao. Nije smio valjda. Krenuli smo, vjerovatno ni on nije znao gdje. Sve je tako bijelo – zgrade, lokali, mostovi, čak i ljudi, često obučeni u bijelo. Auto sam vozi, on samo tipka po nekom ekranu nešto. “Sve je otišlo u kurac” – proletilo mi je kroz glavu u tom momentu. Odjednom, auto naglo stade.

,,Evo je!” – skoro pa uzviknu on.

Prije nego što li sam uspio da upitam “Gdje?”, vidjeh neku curu u ćošku ulice, sjedi, polu skupljenih nogu, puši cigar i drži neku bocu u ruci. Na njoj su starke, iscjepane pantalone od predugog nošenja i neka crna majica. Braon kovrdžava kosa se poče pomjerati unazad i otvori se to lice, na prvi pogled puno ožiljaka i blijedo, ali ako bi se čovjek zagledao malo, mogao bi da vidi ljepotu u tom licu punom ožiljaka. Modro zelene oči me pogledaše. ,,Ista majka” – pomislih i izađoh iz kola. Oči joj zasuziše i krenu da ustaje, ali pade.

,,Pogledaj kako je pijana samo, sramota” – kaza David i neposredno poslije toga zadobi šamar, od mene, naravno.

,,Da to više nikad nisi ni pomislio da kažeš za svoju sestru, sram da te bude, konjino!”

,,A ja sad vidim na koga je ona takva kakva jeste…” – promrmljao je misleći da ga ne čujem. Čuo sam ga, ali neka, barem ima petlje da kaže nešto. Krenuh ka njoj, ali čim sam se okrenuo, ona je bila tu, meni u zagrljaju. Jecala je i tresla se, trudeći se da izgovori ono “Tata” glasno i čisto.

,,Znam, znam...” – rekao sam joj sa suzama u očima. Smirila se malo, pa me opet pogleda.

,,Nemoj da plačeš, tata, tu sam, sve će biti dobro…”. Plakao sam, kao malo dijete. Kao eto, da sam tek rođen, kao što sam i bio. Gledao u nju, u te modro zelene oči, pune suza i plakao. A onda, začuh sa strane nešto. Nešto je ona žena pričala mom sinu, samo ne razumijeh šta tačno. Priđe mi sin i dade mi neku, opet bijelu spravicu sa plavim svijetlećim krugom u sredini.

,,Evo tata, ako budeš htio da dođem po tebe, samo prisloni prst na to dugme i ja ću znati gdje si. Evo ti i nešto para da imaš. Ja moram sad da idem, imam nešto da obavim pa se vidimo kasnije valjda.”

,,Hoću sine.” – i stavih ono u džep, ko zna, možda mi nekad zatreba.

On je otišao, a ja rekoh Petri da me odvede negdje, pivo da popijemo. Otišli smo u prodavnicu preko puta, kupili nešto piva i vratili se do onog ugla. Ušli smo u zgradu i popeli se na krov. Nevjerovatno koliko je samo izgledom ličila na majku, a za sve ostalo mi se činilo da je ona ustvari ja. Sjeli smo na ivicu zgrade. Ona se tek smirivala od plača. Napokon progovori: ,,Tata, ovo je sve otišlo u kurac. Sve u pet godina, odjednom. I evo, već više od deset godina se ovako živi. Ljudi postaju roboti, a ja polako zaboravljam kako je prije bilo. Živjela sam do prije dvije godine u tvojoj kući dok me nisu izbacili iz nje. Srećom, ona je ista kakva je bila i prije devetnaest godina, netaknuta. Takav je zakon valjda, nije niko smio ništa da mijenja bez tebe, sve dok si živ. Sve je tu: tvoj auto, pisaća mašina, za koju devedeset posto, i više, ljudi ne zna šta je, onaj laptop koji je sad već zastario i koji se ne koristi ni u osnovnim školama, i mnogo toga. Sad kad si tu, možemo otići do kuće da vidiš sve to. I ona više nije u gradu, kao što je nekada bila. Sad je to predgrađe, selo takoreći. Slabo iko više živi u toj okolini. Ali meni to ne smeta, volim to, štaviše. I posjećivala sam te u bolnici, koliko sam mogla da se provučem. Majkin grob posjećujem redovno i čistim. To mi ne mogu zabraniti, još uvijek…”.

Ne zna šta će prije reći, vidim to. Rado bi rekla sve odjednom, ali ne može, ne zna kako. Ćutala je neko vrijeme a ja nisam znao šta da kažem, šta da je pitam…

,,Vidiš, ja sam starija od Davida i ja se kol’ko tol’ko sjećam kako je prije bilo. Ja sam za to ,,prije” vezana dosta. On nije, on pripada onoj mlađoj generaciji – generaciji robota. Vjerovatno si vidio kako on vozi auto i kako danas muškarci voze cure. Vjerovatno si vidio da ljudi imaju sličan stil oblačenja. To nije stil, to je kod. Tako treba, tako moraju. I voze na kompjuteru, tako da ja kažem da ne voze više. Ja sam učila sama da vozim ono tvoje auto. Danas ljudi ni ne znaju šta je manual, nemoj da te to čudi. Kažem, vezana sam za ono ,,prije”, tako da sam uzela i sačuvala sve ono što si napisao. A ti ne znaš…? Pa palili su sve što se nije njima sviđalo, a tvoje pjesme i većinu priča je bas takvo, ,,za palit”, kako bi to današnji glavari rekli. Tako da je sve sačuvano, ne moraš da brineš. Ja inače slikam, vjerovatno ni to ne znaš.”

,,Pa mogao sam i da pretpostavim. I kao mala si znala da švrljaš po sveskama i blokovima. Sjećam se toga dobro, kao da je juče bilo” – govorio sam to dok sam čistio suze.

,,Da. Kao da je juče bilo…” – stade na sekund pa nastavi: ,,E vidiš, moje radove su spalili. Ništa nije ostalo. Ja sad slikam i dajem slike beskućnicima. Oni još znaju za to, pošto se sad koriste samo digitalne slike i ništa više. Sve je digitalizovano. Djece i nema puno. Njih majke rijetko rađaju. Sad se djeca naručuju, ali bukvalno – odeš u laboratoriju i naručiš da ti naprave dijete kakvo ti hoćeš. Gadim se toga, gadim se svega i prezirem ovaj svijet! Ali neću, neću odustati. Neću se predati, nego im baš u inat kontrirati i bježati da me neko ne ubije ili zatvori zbog toga.”

,,Dobro je, znam. I nemoj! A koliko je udaljena kuća? Moramo li ići autom ili autobusom, ili možemo pješke kao u stare dane?”

,,Tu je, na pola sata pješke. Mi smo na izlazu iz grada, tako da je dosta blizu. Možeš li ti? Daj da ti pomognem.”.

Ustala je i prihvatila me je ispod ruke. Star sam, skoro nepokretan, ali to ništa ne vrijedi kad se ja u stvari osjećam mlado, kao momak od dvadeset godina, pun snage i volje za životom. Snage nemam trenutno, ali doći će ona, znam da hoće. Izašli smo iz zgrade. Već je počelo da se smrkava, iako se to i nije moglo primjetiti na prvi pogled zbog kojekakvih svijetlećih zgrada. Na putu do kuće smo počeli da pričamo o malo vedrijim temama. Smijali smo se, a ona me je grlila svaki čas. Pričao sam joj o njenom djetinjstvu, o kome i nije znala toliko mnogo. Nije imao ko da joj ispriča. Ona je išla polako za mnom i slušala svaku moju izgovorenu riječ sa više pažnje nego što me je iko ikad slušao. I plakala je, od sreće. Nije ni znala koliko je imala srećno djetinjstvo. Zaboravila je u stvari. Onda je ona pričala kako današnja djeca žive. Krenula je samo, ali sam je preknuo. Nisam htio da slušam te previše tužne i depresivne stvari. Shvatila je zašto. Vidjela je koliko smo isti.

,,Pričaj mi o mami. Pričaj mi vaše događaje.”

Krenuh da pričam nešto, ali se sjetih i zastadoh.

,,Ne, neću ti ništa sad pričati. Imam nešto da ti pokažem kasnije kad dođemo kući”

,,Šta to? Ja znam svaki kutatk te kuće. Mislim da nemaš šta da mi pokazeš što nisam vidjela.” – stajala je i gledala me je onako sva začuđena.

,,Jesi, možda si ti pretražila svaki kutak kuće, ali mogu se kladiti da nisi našla moje skriveno mjesto gdje je sve ono što sam napisao tvojoj majki do tada. Jesi li, a ?” – rekao sam to, sav uzbuđen, kao dijete koje hoće barem jednom da bude u pravu. Ćutala je malo i onda kaza: ,,Ne. Nisam našla ništa od toga.”.

,,Vidiš, mislim da ti ništa bolje neće moći dočarati naše doživljaje i našu ljubav do toga što sam ja tada pisao, onako kako sam se tada osjećao. E pa hajde onda da nastavimo naš put do kuće. Ja sam spor, pa će da potraje duže nego inače. Valjda ćemo stići prije nego što se skroz smrkne. Hoćemo li?”

,,Hoćemo, trebalo bi.”

I nastavismo naš put ka kući. Nekako mi se sve to činilo dosta dugo. Kao da sam dolazio iz drugog grada. Pa kad bolje razmislim, i jesam u suštini. Kad smo krenuli, put mi je bio skroz nepoznat, ali kako smo odmicali, već sam shvatao gdje sam u stvari. Zapitkivao sam je svaki čas, sva ona glupa dječja pitanja – a gdje je to i to nestalo? A ono? I tako u beskonačnost. Izađosmo iz grada i već sam tad znao put do kuće. Nije bilo još dugo da se pješači. Vidjeh skretnicu koja je vodila do kuće. Stadoh.

Iznenađeno, a isto tako i sa puno uzbuđenja što cu vidjeti opet svoj dom, rekoh: ,,Koja je ovo pustoš postala! Šta se desilo sa svijetom?”

,,Ništa me ne pitaj tata. Tako je kako je. Ovih dana ću ti ispričati sva dešavanja što se toga tiče.”

Približavali smo se kući a meni su noge podrhtavale. Ne zbog starosti ili zbog umora, ne, već od uzbuđenja što ulazim opet u svoj raj. Dosta mi je bilo za danas svega, a posebno viđanja novih stvari. Mogao sam da osjetim, da vidim taj prilaz, onako kako je izgledao prije toliko godina, iako je sad sve uništeno. Valjda su probali da naprave grad kakav su oni htjeli, grad kakav je ispod ovoga, pun tehnologije i pravila. Sad pretpostavljam šta se desilo – građani nisu to dozvolili. Vjerujem da je tako. Poznajem ih, znam da bi to učinili. Oni su voljeli taj grad, te ljude u njemu i sve te stare, možda loše, navike. I kad su vidjeli da im ne mogu ništa, onda su ga srušili, ili štagod da su uradili, ne izgleda više lijepo. Ali ne i u mojim očima. U mojim očima je još uvijek onaj stari gradić, pun ljepote i ljudi koje volim. Neću da ga gledam drugim, do tim, očima. Ona je gledala, malo u mene, pa u pravcu gdje ja gledam. Gledala je, sa blagim čuđenjem u očima, i poslije nekog vremena zapita: ,,A šta je tebi? Jesi li dobro? Čudan si nešto postao, sve čudniji u stvari kako smo bliži kući.”.

,,Vidiš li ti ovo kamenje ovdje?” – klimnula je glavom. ,,E vidiš, tu je bila kuća jednog od mojih najboljih prijatelja. On je živio sa ženom tu. Dok se ja sjećam, nisu imali djece. Ono sto hoću da ti kažem nema veze sa tim mojim prijateljem, već kako ja vidim sve ovo. Ja ne vidim istim očima kao ostali. U mojim je ovo još uvijek prelijepo mjesto, sa predivnim ljudima. Zato su i zamagljene, pune suza, bas zato da ne bih vidio kao i ostali. U mojim očima su tu još uvijek drveća, djeca koja igraju košarku, ptice koje krase noćne sate svojom pjesmom. Da, noćne. Ja za te znam, pošto ove tokom jutra i nisam slušao.” – rekoh to i počeh da se smijem. Sjetio sam se tih trenutaka. Bio sam ,,noćna ptica”.

Išli smo, a ja nisam kapirao to. Okrenut sam bio ka njoj. Ona stade odjednom. Pokaza prstom.

,,Evo, stigli smo.”

Okrenuh se na suprotnu stranu. Stojim ukočen, ukopan. Osmijeh na licu. Suza. Čekam. Krenuh da dreknem ,,MARTAAA!!”, ali se sjetih da me neće čuti. Ona odavno nije tu.

Kuća izgleda stvarno staro, napušteno. Drugačije, ali opet isto. Ja srećan i tužan. Nema nje, Marte, nema grada mog, nema ničega. Ali sa druge strane, tu su mi djeca koju volim, kuća koja je moja. Neću im je dati. Neće mi uništiti moj mir, moju inspiraciju. Zakoračih. Nekako je sve nestvarno i drugačije. Dođosmo do vrata i ja stadoh opet. Ona nije progovarala, čekala je mene. Krenuh za kvakom, ali zastadoh za sekund. Plašim se šta ću vidjeti kad uđem. Hoće li biti onako kao što sam očekivao? Hoće li se uspomene zaletiti na mene i početi da me udaraju? Ona kaže da je isto, pa ‘ajde. Otvorio sam vrata, i stvarno je bilo isto, samo prljavo malo, prašnjavo. Dnevna je još uvijek imala tu moju fotelju u kojoj sam sjedio stalno i onaj stari trosjed što smo Marta i ja kupili na aukciji. Muzička linija i gomilu CD-ova pored, na istom je mjestu. Sve je tu, isto. I soba naša, još uvijek oslikani zidovi raznim Martinim crtežima, i ispisani pjesmama mojim. Ćutim, još uvijek. Uđoh u njihovu sobu. Jedino ta soba je drugačija, promijenila se. Ali zidovi su me iznenadili – oslikani, kao da je Marta slikala po njima, samo što su ovi bili daleko bolji, ljepši.

,,Odakle se ovo stvorilo? Nemoj mi samo reći da si ti radila isto što i majka?” – progovorih poslije dugo vremena.

,,Jesam. Znam da neće to nikad biti isto kao što je majka slikala, ali mi je često falilo mjesta gdje da slikam, pa sam morala tu.”

,,Ti si već daleko bolji slikar nego što ti je majka ikad bila.” – Zagrlih je i poljubih. Nekako je ukočeno djelovala. Stadoh. Udaljih se malo da je vidim, a ona puna čuđenja i suza u očima, pita: ,,Je li stvarno to misliš?”

,,Da, stvarno to mislim.”

Bacila mi se u zagrljaj, opet.

,,To je nešto najljepše što sam čula za moje slike.” – rekla je tresući se pomalo.

Nisam znao šta da joj kažem na to, šta da odgovorim. Ćutao sam. Stajali smo neko vrijeme tako, zagrljeni. Nikad ništa pametno ne kažem u ovakvim trenucima.

,,A znaš šta smo zaboravili? Zaboravili smo da kupimo nešto da večeramo. Ajde da pogledamo po kući ima li šta da spremim da jedemo”.

Otišao sam do frižidera – prazan. Pogledah po vitrinama i nađoh špagete.

,,Još samo da nađemo nešto što ćemo da spremimo sa špagetama, i eto večere”

,,Čekaj, ima nešto mesa u zamrzivaču i još nekog povrća, pa možemo smućkat nešto.”

Otišla je do špajza i vratila se sa mesom i zaleđenim paradajzom. Ja sam našao neke začine dok je ona bila tamo.

,,Pa ovo će biti bolja večera nego što sam mislio.”

,,Hoće, ali ću je ja spremiti. Ti se odmaraj malo. Možeš i u podrum da odeš i uzmeš nam neko dobro vino. Tamo sam ostavila onu tvoju pisaću mašinu, čisto da znaš.”

Otišao sam u podrum. Upalio svjetlo. Svjetlo je bilo nekako prigušeno, vjerovatno dok se ne zagrije sijalica će biti takvo. I evo ih ta tri zida popunjena vinom. Dva bijelim, jedan crvenim. Još uvijek miriše isto. A tu je i pisaća mašina. Prišao sam joj. Bila je puna prašine, netaknuta ko zna već koliko. Okrenuo sam se ka polici sa bijelim vinom. Izabrah jedan Chardonnay Barrique, 2009. godina, odlična berba. U povratku uzeh i pisaću mašinu. Pri ulasku u kuću, miris večere. Ona čim me je vidjela, potrča da mi pomogne i uzme pisaću mašinu. Uzela je i stavila na sto.

,,Za koliko će ta večera?”

,,Za nekih pet minuta bi trebalo.”

,,Dobro. Ja ću za to vrijeme postaviti sto i sipati nam vino.”

 

Otišao je do muzičke linije. Kopao je po nekim CD-ovima, i nakon par minuta je pustio jedan. Betoven, kao da sam znala šta će pustiti. Pričao mi je kako su on i majka stalno to slušali. Vratio se i postavio sto. Čudno, veoma se dobro sjećao gdje šta stoji. Na kraju je otišao do dnevne, tražeći nešto u nekim policama. Taman završavam sa špagetama, cijedim vodu. Okrećem se – sto postavljen, dva tanjira sa viljuškama, dvije čaše vina sa bocom na stolu i svijeće upaljene. To je tražio izgleda - svijeće. Kao u filmu. Takvu atmosferu mi nije nijedan momak napravio. Božanstveno izgleda sve. Nisam mogla da vjerujem da se to meni dešava. To, da je moj tata, nakon toliko godina u komi sad budan i da je pripremio nešto ovako predivno, božanstveno. Osmijeh na licu mom nikad veći nije bio nego što je danas, ne samo sad već čitavog dana. Izmakao je stolicu da sjednem.

,,Niko mi nikad nije ovako nešto priredio, ovako prefinjeno i prelijepo.”

,,Sve za moju ćerku, sve!” – rekao je sa velikim osmijehom na licu.

Hrana je bila ukusna, iako je sve dosta dugo stajalo u zamrzivaču. On je nekako halapljivo i brzo jeo. Ponekad je pijuckao vino. Ja sporo, lagano, uz vino, naravno. Tako mi je lakše ukus hrane da osjetim.

,,Izvini što jedem ovako brzo, to mi je navika, tako jedem. Drugačije ne mogu da osjetim ukus hrane. A i gladan sam, što se toga tiče.”

,,Čudno. Baš sam o tome razmišljala sad. Zaboravila sam kako jedeš, pa mi čudno bilo.”

,,Jeste, takav sam, šta ću. A kad si već rekla kako je ova večera predivna, moram da te pitam nešto. Imaš li ti momka nekog, jesi li našla nekog?”

,,Ne tata, danas je to isuviše teško, naći nekog normalnog, ili nenormalno-normalnog. Znaš na šta mislim, vidio si i sam kako danas ljudi žive. Što se tiče izbjeglica, oni su u najviše slučajeva dosta sjebani od svega, tako da nemam trenutno nikoga. Bila sam sa jendim dosta dugo, tri godine, ali svađe i ljubomora su nas razdvojili. Od tada se nismo ni vidjeli ni čuli.”

,,Da, da. U pravu si što se tiče današnjih momaka. Jebiga, valjda se nađe neko.”

Završili smo večeru i ja sam sklonila sa stola, nisam mu dala da on išta radi. On je sjeo u fotelju, ali kad je vidio da ću ja da sjednem na trosjed, ustao je i sjeo kraj mene. Imao je bocu vina u ruci. Ispio je gutljaj i dao meni rekavši da će brzo da se vrati. I vratio se brzo, sa laptopom.

,,A sad, neki film dobar da se odgleda.”

,,Jeeeeej!” – uzviknuh puna uzbuđenja i radosti.

,,A je li radi ovo govno, znaš li?”

,,Radi, trebalo bi.”

Upalio se. Našao je filmove, sad već stare, većina njih su i zaboravljeni, iako su neki dobri bili. Upalio je film, kaže da je dobar, veoma dobar. Vjerujem mu. Odgledasmo film i iskapismo bocu do kraja. Film je bio savršen, odličan, kao što sam i mislila da će biti. Već pomalo pripiti, otišli smo da spavamo. Te noći zaspah uz zvukove kucanja po pisaćoj mašini. Nije mogao da izdrži, ipak toliko godina ništa nije napisao.

Rano ujutro, probudila sam se uz iste zvuke. Pomislih, još je noć. Dođoh do prozora i razmakoh zavjese. Sunce, dan predivan. Nigdje oblaka. Otišla sam do njegove sobe. On sjedi za stolom, još uvijek kuca nešto. Pored njega još jedna boca vina, već skoro prazna i pepeljara puna ugašenih cigareta. Izgledalo mi je kao da je svaki potrošeni pasus ispisanog teksta u stvari jedna ispušena cigara. Nije me ni čuo kad sam ušla.

,,Tata! Pa nije valjda da nisi spavao uopšte sinoć?”

,,Uh! Uplaši me. Nisam. Nisam mogao. Morao sam da pišem. Tako jedino mogu da zaspim, ali sinoć se prelomilo nešto, i nikako da završim.”

,,Ti nisi normalan” – rekoh sa nekom dozom smijeha. ,,’Ajde, skuvaću nam kafu, pa ti izađi uskoro ispred kuće, tamo ću biti. E da, kakvu kafu piješ?”

,,Dvije kašike šećera stavi, ili jednu i po, svejedno.”

Otišla sam do kuhinje da skuvam kafu. Predivno je jutro – niti hladno, niti vruće, taman. Ptice pjevaju jutarnje sonate. Kafa tako lijepo miriše. Odavno nisam osjetila taj miris, dvije godine skoro, otkako su me istjerali iz kuće. Izašla sam napolje sa kafama, a on sjedi, leđima okrenut ulazu, puši cigaru i gleda u brdo.

,,Evo kafe. Jesi li dobro ti? Spava li ti se?”

,,Ma ne spava. Gledam ovo brdo, vraća mi puno uspomena. Razne stvari su se tu dešavale.”

,,A šta je ono što si pisao čitavu noc?”

,,Priča neka, ništa posebno.”

,,Ništa posebno? Ti se šališ sa mnom. Mogu li kako ja to pročitati?”

,,Naravno da možeš. Nije još završena, pa i nije nešto, ali mogu da ti donesem kad kafu popijemo, može?”

,,Može, odlično.”

Osmijeh veliki na licu. Jedva čekam da pročitam to. Jendostavno mi izgleda nerealno to što ću prva ja pročitati neku priču. Nikad mi se to nije desilo do sada. Mnoge stvari mi se nisu desile u stvari. Zapravo i jesu, ali nisu one za kojima ja žudim, koje ja dosta volim. Na primjer, to da nešto ja prva pročitam, nešto što nije ni izašlo niti ga je iko drugi sem tog pisca pročitao, ili da mi neko napiše nešto, bilo šta, nebitno. I još hiljadu glupih, naizgled nebitnih stvari.

,,Evo, ja sam popila kafu. Mogu li sad da ti uzmem ono što si sinoć pisao i da pročitam?”

,,’Ajde, ‘ajde, možeš. Poslednji ti je u mašini, čisto da ne zaboraviš.”

Već sam otišla, nisam ni stigla da saslušam šta će mi sve reći. Možda je htio još nešto, ali meni je to sad manje važno bilo. Uletila sam u sobu i pokupila sve papire koje sam nasla. Izlazim iz kuće i čini mi se da vidim još nekoga. Od svjetla je nejasno bilo, nisam mogla da razaznam ko je to stajao pored njega. Tina, bratova žena je bila. Nož u ruci, krvav. Gledala je ravno u mene, tako mrko, sa pogledom punim prezira, mirno stojeći i držeći drugom rukom stolicu na kojoj je sjedio moj otac.

,,Tina, šta je to? Zašto si tako ozbiljna, i zašto imaš taj krvav nož u ruci?”

Ona ništa nije progovarala, a tata se klatio na stolici i gledao u mene sa nekim čudnim, kao dječjim osmjehom na licu. Tina krenu ka meni, a ja unazad polako. Udarih u zid, nisam imala kud. Došla je do mene, pogledala me, nasmijala se i zarila mi nož u stomak.

Bijeli papiri padoše – više ništa nije pisalo na njima. Kleknuh. Uhvatila me je za kosu i podigla mi glavu. Polizala onako krvav nož, digla ga u vazduh i zamahnula ka meni…

Probudila sam se uz iste zvuke mašine. ,,Jebeni san!” – prolijete mi kroz glavu. Nisam brinula je li noć ili jutro. Krenuh ka njegovoj sobi. Otvorih vrata. Tu je. Kuca. Stajala sam neko vrijeme i posmatrala ga. Ne znam je li i ovo san ili nije. Boca je tu, kao i pepeljara.

,,Ttt…t. Tata!” – jedva izustih.

,,Ooo, pa ti si se probudila. Koliko je sati, znaš li?”

,,Ne znam.”

,,Jesi dobro? Izgledaš loše, blijedo, kao da nisi spavala, ili pak duha vidjela.”

,,Imala sam ružan san.”

,,A šta si to toliko ružno sanjala?”

,,Sanjala sam da me Tina, bratova žena hoće ubiti a ti se smiješ tome”

,,Ma nije valjda? Tina? Ne bi ona, ne. Sve i da bi, zar misliš da bih ja dopustio da neko moju princezu i pogleda mrko, a kamoli šta drugo?” – reče to sa malo smijeha u govoru. Znao je tako često da ozbiljne razgovore pretvara u male šale.

,,Znam tata, ali izgledalo je tako stvarno. I što je najgore od svega, ja se stvarno plašim svojh snova. Ne volim kad sanjam tako nešto. Imam osjećaj kao da se to vrlo lako može desiti. Hajde, dođi, zagrli me, uštini me. Čisto da vidim da nije i ovo san.”

Došetao je do mene. Zagrlio me, čvrsto. Poljubio lagano, okrenuo mi glavu ka sebi i rekao - ,,Vidiš, stvarno je. Hoćeš i ti mene da poljubiš, da se dodatno ubijediš?” , i sve to uz osmijeh. I meni ga je izmamio, nakon takvog sna.

,,A šta misliš da nam ja skuvam kafu?” – rekao je i prije negoli sam išta odgovorila, krenuo ka kuhinji. Dok je izmicao, dodao je – ,,Čekaj me ispred kuće, brzo ću ja.”

Izašla sam sa osmjehom i sjela ispred kuće. Okrenuh glavu ka brdu koje sam sanjala. Zanima me da li stvarno ima neke uspomene sa tog brda ili je samo to moja luda mašta. Evo i njega, prije nego što sam očekivala.

,,Kakvu kafu ti piješ?” – pitao je sa toliko osmijeha na licu da mi se činilo da će svakog trena da prsne u grohot.

,,Bez šećera”

,,Na zapovijest Vaša visosti” – nasmija se lagano i vrati se unutra.

Smijala sam se neko vrijeme toj njegovoj rečenici. Nekako je bila previše stara da je bila smiješna. Nakon par minuta se vratio sa kafama. Sjeo je pored mene i lagano uzdahnuo.

,,Izgleda da mi ovo nespavanje teže pada nego što sam mislio. Nisam više tako mlad kao nekad, pa da mi to nije neki problem. Vjerovatno ću popodne prileći malo i odspavati.”

Nisam ništa odgovarala na to, samo sam klimnula glavom. Još uvijek razmišljam o brdu…

,,Nego tata, imaš li kakvih uspomena sa onog brda gore?” – upitah ga nakon nekog vremena.

,,Imam, naravno. Ipak sam ovdje živio dosta dugo sa tvojom majkom. Često smo tamo išli da šetamo, a pogled je predivan. Moraću ovih dana da te povedem i pokažem ti.”

,,Pretpostavljala sam. Može, kad budeš odmorniji.”

Nismo bog zna šta pričali tog jutra. Jedino što me je kopkalo, jeste to što sad nije htio da mi da da pročitam to što je pisao sinoć. Kaže, ne voli da ljudi čitaju nedovršene radove. Razumijem ga donekle. Ipak nije sve isto kao što je u mom snu bilo, srećom. Baš zbog tog sna sam se svakog časa okretala put ulaza, neću li vidjeti Tinu kako dolazi, ali sve moje okretanje je bilo uzaludno. Odmah nakon što je popio kafu je otišao da spava. Ja sam ostala na istom mjestu, gledajući u brdo. Nekako, došlo mi je da pišem nešto, da i ja budem jedna od njih. Nikada me to nije nešto privlačilo previše, ali kada ste sa osobom kao što je moj otac, ne može da vam se ne svidi to što on radi. I ne samo ono što radi, već i kako to radi. Jutros kad sam ga ugledala kako kuca, bilo je nevjerovatno. Kako se on samo udubi u takvo što, kako daje sebe. Izgledalo mi je kao da udarajući u mašinu ostavlja tragove njegove krvi, njegove duše na tom papiru. Nevjerovatan prizor. Kad ste svjedok tako nečeg, mora se roditi želja da probate i vi nešto da uradite, da stvorite. Nakon malo razmišljanja, uzela sam olovku i papir…

 

 

Prošlo je dosta vremena otkako sam uzela da pišem. Barem dva sata. Odjednom, začuh neki tiho piskav zvuk. Bio je to zvuk današnjih automobila. Policija. Stali su pred naš ulaz, i izašlo je troje policajaca. Ustadoh u čudu, u isto vrijeme pitajući se šta će li oni sad ovdje.

,,World Wide Police gospođo. Molimo Vas, ne opirite se. Tako će biti lakše i Vama i nama. Nemamo namjeru da vas hapsimo, ali moraćete da napustite ovo područje pošto je zakonom zabranjen boravak.” – pričao je dok mi je prilazio. Nisam znala šta da radim.

,,Tata. Tataaa! Izvinite, ali moj otac je vlasnik ove kuće i vi ne možete tek tako da nas otjerate odavde. Samo momenat, ako može, da ga probudim, pa će on pričati sa vama.”

,,Nije potrebno gospođo, mi ćemo ga probuditi. I on će morati, zajedno sa Vama u stanicu da porazgovaramo o svemu ovome. Evo naloga.”

Stavili su mi lisice na ruke. U tom momentu, on je izašao iz kuće, i veoma pospano gledao u početku sve što se dešava. Protrljao je oči i nije mogao da vjeruje.

,,Gospodine, zamolićemo Vas da se ne opirete procesu. Ova kuća, po zakonu 231.22b mora da bude evakuisana i srušena, zbog toga što je ovdje zakonom zabranjen boravak.”

Već ljut, počeo je da se dere: ,,Ma koji zakon, koji kurci?! Puštaj mi ćerku da vam ne pokažem ja zakon i rušenje!”

Krenuo je put nas, ljutito. Zavukao ruku pod kaput.

“Stoj!” – rekli su i izvadili pištolje. Bila sam u šoku. Riječ nisam mogla da izustim. Nije ih čuo. Gledao je u pod, ponavljajući ,,Sad ćete vidjeti vi.”. Začuo se pucanj. Pao je. U ruci mu je bilo ono sto mu je David dao, da ako ikad bude trebalo da dođe, da ga zovne time. Pala sam i ja. Plačući, dopuzala do njega. Crvena trava je počela da mi se lijepi za prste. Pala sam na njega. Probali su da me podignu i tada sam pljunula jednog policajca. Ostavio me je onda još minut. Podigao, i bez ikakve riječi ubacio u kola i povezao. Na putu ka stanici, mimoišli smo se sa htinom, koliko sam mogla da čujem. Poslije toga se ne sjećam ničega. Valjda sam se onesvijestila…

Nisam završila u zatvoru, iako sam mogla, zbog pljuvanja nadležnog. Već neko vrijeme sam u mentalnoj bolnici. Ne zna se šta je gore. Kljukaju me ljekovima, ili barem oni tako misle. Pokušavam većinu toga da ne pijem. Ne vide ljige tako neke stvari, glupi su dosta. Od dana kad su ga ubili sam počela da pišem. To me izvlači nekako, daje mi snagu. Konstatovali su da sam luda, kao što se može i vidjeti. Nisam mogla da podnesem sve to, svu tu nepravdu. I sve je to kratko trajalo, sad sam dobro, iako me neće pustiti dok sam živa, znam to. To je šok bio za mene, preveliki. A najgore mi je bilo kada mi nisu dozvolili da mu odem na sahranu. Kasnije sam se pomirila sa tim. Pomirila se da su to govna, roboti, koji nemaju osjećanja, već rade kako im se kaže. Dijagnostikovali su mi šizofreniju. Eto koliko se današnji ljekari razumiju u medicinu. Uz to su dodali depresiju, naravno, i pokušaj samoubistva. Iskreno, ja ne vidim dalju budućnost u svom životu. Sve je prazno. Beznačajno. Ništa nema više smisla. Nemam za koga da živim. Sa bratom i ne pričam. On nije ništa uradio za mene od kako sam ovdje. Jeste mi donosio hranu, ali kad su mu doktori predložili da mogu da izađem iz bolnice pod uslovom da živim sa njim, odbio je. Ona Tina je kriva za to. Ona mu vjerovatno nije dala da se uselim kod njih, da počnem da živim. I on nema ništa protiv toga da ja ostanem ovdje. Neće nju ostaviti zbog kojekakve sestre koja je, kako kažu, luda. Dugo sam ovdje, ni sama ne znam koliko je prošlo.

Mislim da je danas dan za pregled. Pričaju sa pacijentima, procjenjujući da li išta napreduju. Kažu da su neke i pustili, ali oni nisu mnogo izdržali napolju. U stvari, ko bi normalan mogao da izdrži? I evo ih, došli su po mene. Ja sam na redu za ispitivanje. Opet ta ista prostorija, prepuna raznim lažnim priznanjima, diplomama, slikama na kojima izgledaju uspješno i nekim igračkicama. Sve isto, samo ovog puta su doveli novog doktora, vjerovatno ništa bolji od prethodnog. Nikad me nije puno zanimalo šta me pitaju. Stalno neka glupa pitanja postavljaju od kojih mi je više muka. Zato ih i ne slušam.

,,Dobar dan. Ja sam Vaš novi doktor Aleks Princ. Gledao sam Vaš karton i za početak imam jedno pitanje…”

Nisam pričala ništa i možda jedva klimnula glavom.

,,Da li se svjesni toga da je Vaš otac poginuo u saobraćajnoj nesreći sa svojom ženom i da je mrtav već dvadeset godina?”

Uvijek pomenu nesto u vezi sa mojim ocem, i čim čujem da tako krenu, niti ih slušam, niti im išta odgovaram. Svi sjebani, vraćaju se na nešto što je bilo i što je svima jasno. Svi. U jebenoj 2048. godini…

 



Prijavite se kako biste ocenili rad



5.00/5
Ocenilo: 3

Novi radovi

Kontakt

Email: info@algerno.com

logo