slika

U kraljevstvu, 
skrivenom od ostalih svjetova,
jedan se mladi vladar 
poigrao bogatstvom šumskih bobica, 
držeći njihovu ljekovitost 
pod svojom upravom.

Iskušavao je oblake tmurnog neba, 
egoistično podmetnuvši oluje 
nad mirnim brijegom.

Uzimao je nebesko raslinje 
začarane samotnosti dvorca, 
pomno postavljajući zaštitne bedeme 
svojevrsnog carstva.

Naočigled podmetaše pobune 
i oružane paljbe, 
pritom žaleći se 
na hirovitost vlastite zatočenice.

Žestinom se okomljivaše na mudre učenjake, 
što pokušavaše dokučiti smisao vladavine, 
teškom i neshvatljivom rukom pravde.

Da barbari ne bi opljačkali 
blaga stoljetnih hrastova, 
osmišljavao je neprobojne lozinke 
kalibarskog prodora.

Ako bi došljaci nespretno pristupali trijemu, 
progonio bi ih užarenim strijelama, 
načinjenim od čistog zlata.

Ali je kraljevna otkrila zavjeru manipulativnog upravitelja, 
te načinivši ultimativni rez, 
istrčala iz ukletog kompleksa, 
u neka iskrenija utočišta.

Njena vrijednost bi prepoznata od iskona, 
no, on bijaše slijepac 
s dvojakim svojstvima vjerovanja.

Naime, slava mu posta 
jedino otkriće sadašnjih mirodija 
i poput efekta domina, 
rasplinu se dugogodišnja, 
ultimativna zadovoljština duha.

Začuše njegov vapaj u jedno predvečerje, 
dok je sunce posljednji put 
stiskalo brijeg u svoje skute.

Taj glasnik proroka izreče kompletne istine, 
bez sjaja lažnog uljepšavanja grozote.

Viđahu ga u pokrpanim haljama, 
kako hoda kao prosjak segmenta duše, 
moleći za njeno smilovanje 
i povratak u okrilje tugaljive bajke, 
darovitosti najrealnijeg bića cjelovite galaksije.

Nije spoznao potrebitost očuvanja 
plamena usred ogrjeva, 
već je vlastitim kušnjama- 
ugasio iskre djevojke nepatvorenog srca, 
a ideja bistrine sazrijevaše brzinom toksičnog poluraspada materije.

Obuhvaćen blještavilom uspona, 
zažmiri li barem na tren, 
pri udaru nepovratne vječnosti, 
zakovan sposobnošću ignoriranja 
esencijalnih vriskova opstanka?

Sjeti li se ikad prvih sukoba mišljenja dvaju identičnih naratora, 
koji činiše skladnu cjelinu 
pažljivo ukomponiranih dijelova ličnosti, 
što nestadoše u vrtlogu sjenovitosti?

Sačuvah teret krivnje izgubljenog autora, 
ali me dočeka gramzljivost varljivih memoara.

Doista, u ovom ratu karakteristika, 
on je jedini krivotvoritelj i varalica.

Izgubio je sebe, veličajući prolaznost patetične pozornice u čijim redovima jenjava unutarnji glas, poput jasne svjetlosti odraza lanterne.

Tim se riječima prekinula vezivna nit dubinske srodnosti, bez ikakve mogućnosti sastavljanja fragmenata, jer što razum osvijesti, iskupljenje ne spašava.



Prijavite se kako biste ocenili rad



5.00/5
Ocenilo: 2

Novi radovi

Kontakt

Email: info@algerno.com

logo